Easy Rider, 1969 godina. Dennis Hopper, Peter Fonda i Jack Nicholson. Kontra-tendencije i želja za bjekstvom i slobodom od bolesnog građanskog društva.
Priroda, noć, parkirani motori, vatra i dijalog između bajkera: "Ovo je nekada bila vraški dobra zemlja. Ne razumijem što se to događa. Čovječe, svi su se usrali, to se dogodilo... ne možemo ući ni u drugorazredni hotel... mislim, drugorazredni motel, kužiš, ljudi bi nam prerezali vratove koliko su uplašeni. Ne boje se oni tebe, već onoga što predstavljaš. Čovječe, mi za njih predstavljamo samo neke tipove kojima je potrebno šišanje. O ne, ne, ne, ono što im ti predstavljaš je sloboda. Pa što je loše sa slobodom, u njoj i je bit svega? O da, u pravu si, sloboda je poanta svega, točno o tome se radi, ali pričati o slobodi i biti slobodan su dvije različite stvari, jako je teško biti slobodan kada te kupuju i prodaju na tržištu, i nemoj im nikada reći da nisu slobodni jer će se potruditi i ubiti te da bi ti dokazali da jesu; o, da, oni će ti pričati i pričati o individualnoj slobodi, ali kada vide slobodnu individuu, to će ih uplašiti. Pa, ne vidim da bježe. Ne, to ih čini opasnima".
Danas smo tehnički sposobni realizirati najveći san čovječanstva, ispuniti potrebe svih stanovnika ovog planeta, a zadatak prepustiti mašinama i strojevima koje smo upravo zbog toga i stvorili, da rade i proizvode umjesto nas ljudi. Iako novca ima svuda oko nas u doista nevjerovatnim količinama, za ovaj povijesni korak ljudske civilizacije, međutim nedostaje nam baš novca. Istražujemo svemir, spremamo se poslati ljudske posade na druge planete, kako je moguće da na vrhuncu evolucije naše vrste nismo u mogućnosti ni izbliza u potpunosti shvatiti razloge zbog kojih postojimo i mi sami i monetarni sustav? Napravili smo gotovo savršena oružja za masovna i pojedinačna uništenja nalik na ona iz znanstveno-fantastičnih filmova, a nismo u stanju razumijeti i spoznati one najjednostavnije funkcije novca i novčanog sustava.
Ne postoji nedostatak novca, njega ima više nego dovoljno za sve, ali nije svima osiguran jednak pristup njegovoj distribuciji, samim time ni prirodnim resursima Majke Zemlje.
Podaci upućuju da se samo oko 3% ukupnih globalnih transakcija odnosi na razmjenu stvarnih dobara i usluga, ostalih 97% monetarnih transfera se obavlja u čiste špekulacijske svrhe.
Car je ostao gol bez gaća, ali bankroti banaka kao da se nikada nisu ni desili, a važnost šoka za javne financije pogotovo u industrijaliziranim ekonomijama podcjenjujemo i pogrešno interpretiramo. Međutim, šteta koja će nastati dosegnutim neodrživim nivoima državnih dugova je doslovce nemjerljiva.
Dužnik, bez obzira radi li se o osobi, poduzeću ili državi je u mogućnosti nositi se obvezama sve dok su oni unutar okvira nečeg čime se može upravljati.
Kad dugovi premaše te određene okvire, za dužnike ne postoji više niti jedna jedina moguća opcija. Nitko više ne može ništa učiniti nakon prekoračenja tih okvira, to vrijedi i za pojedince, i za tvrtke i za nacionalne vlade. Mi smo premašili taj prag i ne postoji više ništa što bi bilo tko mogao uraditi u tom pravcu kako bi izbjegli neizbježne posljedice.
Nakon što su se ionako već pretjerano zadužene svjetske vlade dodatno zadužile i Bogu i Vragu u pokušaju rješavanja globalne financijske krize spašavanjem potonulog privatnog bankarskog sektora, iste će biti prisiljene povisiti već ionako previsoke poreze i smanjiti troškove za već ionako jadnu kvalitetu javnih usluga. Bit će zanimljivo vidjeti koje države će u kratkom vremenskom periodu priznati stečaj, a u kojim zemljama će tome prethoditi tsunami hiper inflacije i javni nemiri. Ni ratovi se već desetljećima službeno ne objavljuju, pa opet planeta puna sukoba, nije uopće od velike važnosti hoće li bankroti biti službeno objavljeni ili ne, da smo moralno već odavno bakrotirali, to je sada svima više nego kristalno jasno.
Sav novac na planeti koji cirkulira u opticaju je dug jer ga i središnje banke i sve one ostale izdaju isključivo posuđujući ga.
Iluzija stvarnosti koju živimo je bazirana na prikrivanju trika kojim se umjesto vrijednosti izdaje dug, i upravo zbog tog duga koji u sebi sadrži kamate, sustav može funkcionirati samo dok se neprestano širi pretvarajući sve u novac. U čemu je kvaka, zašto se novčani sustav mora uvijek konstantno širiti, zašto društveni bruto proizvod (BDP) mora uvijek konstantno rasti? U opticaju je uvijek samo glavnica, a ne i kamata, dug od 100 s kamatama od 10 je nemoguće isplatiti jer u sustavu postoji samo 100, zbog toga smo uvijek prisliljeni podizati nove dugove kako bi platili stare kamate, i tako iz dana u dan, iz godine u godinu sve dok u potpunosti ne ostanemo bez realne imovine, džepova punih dugova koje nitko više ne želi prihvatiti kao garanciju za neophodna, sad već astronomska nova zaduženja. Ooopppssss, time smo objasnili i što je inflacija i zašto je ona neizostavni dio novčanog sustava kojim se koristimo. U svakom slučaju, negdje postoji granica rasta BDP-a iznad koje se više ne može, a granica rasta zaduženja joj je veoma blizu. Kad nacionalno tržište dužničkih obveznica kolabira, kolabira i nacionalna valuta.
