Alternative currency and balanced living system. Alternativna valuta i uravnoteženi životni sistem. Moneta alternativa e sistema di vita equilibrato.

Linija

Search

Home Forum
Welcome, Guest
Username Password: Remember me
  • Page:
  • 1

TOPIC: Suvremena obitelj na kušnji

Suvremena obitelj na kušnji 8 years, 6 months ago #1930

Suvremena obitelj na kušnji

Autor: prof. dr. Zlatko Miliša

Suvremena društva nisu odgovorila zahtjevima odgovornog roditeljstva. Mladi žive u društvu krize, koje oni nisu proizveli, društvu rizika, kojeg oni nisu proizveli, već upravo oni postaju žrtve društva krize i društva rizika kojega je proizveo svijet odraslih. Oni postaju rizična populacija, a sve veći broj se počinje ponašati rizično. Brojna istraživanja ukazuju na to da je kod mladih zapažen sindrom poremećaja u ponašanju koji je čvrsto povezan s karakteristikama modernog društva: narušeni obiteljski odnosi, odnosi s vršnjacima, osamljivanje, maltretiranje, zlostavljanje, agresija, rastući egocentrizam, delinkventno ponašanje, (auto)destrukcija, ovisnost o medijima...


Roditeljski odgojni stil predstavlja konstelaciju roditeljskih odnosa prema djetetu, obiteljsku klimu unutar koje se odvijaju različiti roditeljski postupci. Budući da o njemu ovisi hoće li i kako dijete prihvatiti roditeljske odgojne postupke, roditeljski stil je od središnje važnosti za odgoj u obitelji....

1. Autoritaran (autoktratski) stil: Roditelji postavljaju velike zahtjeve i provode strogi (jednosmjerni) nadzor. Ovdje nema dijaloga. Glavni cilj je poslušnost djece, a roditelji su autoritet „po sebi“ koji postavlja(ju) norme (bez obrazloženja), a nepridržavanje istih se sankcionira(ju). Ovaj odgoj se neopravdano povezuje s patrijahalnim. Knjiga „Battle Hyman of the Tiger Mother“ Amy Chua, profesorice prava na Yaleu o odgoju djece u Kini šokirala je Ameriku. Začudo, velik dio Amerikanaca slaže se s (njenom) idejom spartanskog odnosa prema djeci. Spavanje kod prijatelja ili odlazak na igranje je zabtranjen(o), nema gledanja TV-a i igranja kompjutorskih igrica. „Ne mogu“, „ne bih“ i „neću“ nije dopušteno. Osim tih i drugi (autoritarni) postupci u odgoju kao što su kažnjavanje, zabrane nastupa na školskim predstavama, sviranje isključivo odabranih instrumenata (klavira i violine)..., ipak treba prihvatiti (njen) hvalevrijedan cilj u tom tipu odgoja kod insistiranja na samopouzdanju, upornosti i dosljednosti. To su osnovna pravila odgoja u kući Amy Chua, Kineskinje čija je obitelj u njezinu djetinjstvu imigrirala u SAD. Svoju djecu je, kaže, odgajala „čvrstom rukom“, u duhu stroge kineske tradicije. Njezina pravila, zabrane i kažnjavanja, nezamisliva su većini zapadnjačkih, pa tako i hrvatskih roditelja. Dijelovi njezine kontraverzne knjige memoara o odgoju, objavljeni su i u Wall Street Journalu pod naslovom “Zašto su kineske majke superiorne”, (a koji izazvali brojne reakcije). No, ono što je začudilo urednike i izdavača jest činjenica da je dvije trećine “zapadnjaka” - podržalo Amy Chua. (O tome je pisao i Jutarnji list 22. siječnja 2011. te Večernji list 12. veljače u Obzoru.) Njezin savjet je: „Ocjene nisu važne, glavno da se trude i da djeca ne pate zbog neuspjeha i da im ne strada samopoštovanje...“

2. Autoritativan (ili demokratski): Roditelji postavljaju postavljaju granice i provode nadzor, ali pružaju i potporu i ne sputavaju djetetovu osobnost. Postavljene granice i pravila koja se djetetu obrazlažu (od situacije do situacije). Odgoj je dvosmjeran odnos. Kod autoritativnog ili demoktratskog odgoja nema monologa već (kontinuiranog) dijaloga, jer ne odgajaju samo roditelji svoje dijete. I dijete usmjerava roditelje.

3. Permisivan (prepopustljiv): Roditelji nemaju „granice“. Nisu autoritet svojoj djeci. Daju bezrezervnu potporu ponašanju djetetu. Roditelji zadovoljavaju svaki djetetov zahtjev. Davanje prevelike slobode nije primjereno djeci jer stvara nesigurnost, nesnalaženje u granicama, što potiče impulzivno i agresivno djetetovo ponašanje. Postoje djeca koja riječ "ne" nisu čula u roditeljskom domu. Kad im je ta riječ upućena od vršnjaka ili starijih ne snalaze se, tražeći utočište kod roditelja. Roditelji ih tješe, govoreći im kako su posebni i da ih zbog toga drugi ne vole. Tumače im da ih samo oni "vole" i to pokazuju bezrezervnim ispunjavanjem želja s (implicitnom) porukom: "Postojim(o) da bih ti ugodili". Permisivni stil odgoja se obično u literaturi naziva i anarhični i/ ili laiseez faire. U središtu pozornosti su djetetove želje i njegovi interesi, pa (i) takav stil često rezultira formiranju egocentrične osobe. Najutjecajniji kritičar takva tipa odgoja je Paul C. Vitz koji u knjizi Psihologija kao religija – kult samoobožavanja naglašava da takav tip odgoja vodi "širenju egoizma" (2003: 5), te da nije obitelj "ta koja je pala na ispitu; na ispitu je pao modernizam sa svojim naglaskom na pojedinom i nepromjenljivu pojedincu uhvaćenom u mrežu narcističkih ciljeva" (isto, 99). Dijete odgojeno u ovom tipu odgoja kaže: "Briga te što drugi kažu! Ugodi sebi!".

Poznati američki psihijatar Robert Shaw, koji je svoj radni vijek ostvario u New Yorku te u Caloforniji radeći s djecom dolazi do važnih iskustava da ako se djetetu neprestano ugađa i ne znade što su zabrane „ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoje živote. Bez dobro razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti“. Današnja djeca odgajana u permisivnom okruženju spremna su uzimati a ne davati, a ono što imaju ne znaju cijeniti. „To su egocentrična djeca koja nisu sposobna poštovati osjećaje“ (Shaw i Wood u knjizi: Epidemija popustljivog odgoja, 2009. str. 15). Tako John Farman u nekim dijelovima svoje knjige „Oprez, opasno po roditelje“ potiče djecu na laž: "Reci roditeljima da je neurednost znak genijalnosti i kreativnosti" (1996: 23). Isti autor savjetuje mlade da roditelje, ako su veliki puritanci, treba kazniti. (isto, 23).

Britanski časopis Daily Mail, 17. svibnja 2011. objavljuje članak Kate Loveys pod naslovom: „Recept za odgoj djece, od Guru-a za odgoj“. Autorica podržava (i citira) ekonomistu dr. B. Caplana koji smatra da današnji roditelji ulažu previše napora u odgoj djeteta, te poziva na opušten i zabavan način odgoja djece u kojem su roditelji tek pasivni odgajatelji. U skladu s tim poručuje: „Prestanite voditi računa koliko djeca gledaju televiziju, nemojte ih prisiljavati na dodatne aktivnosti koje mrze. Njihov će život obilježiti njihov genetski kod i odabiri puta, a ne žrtvovanje koje rade u djetinjstvu“. Dodaje upozorenje i preporuku Caplana kako današnji roditelji uzimaju odgoj djece preozbiljno te savjetuje opušteniji pristup.

Britanski je ženski magazin New Weiddings potkraj 2005. objavio rezultate vlastitog istraživanja na uzorku od 2000 djevojaka, gdje je većina izjavila da se ne želi udavati prije tridesetih godina, a do tog doba žele provesti život u zabavi, ostvariti karijeru...

4. Indiferentani (nemarani) roditelji ne postavljaju nikakve „okvire ponašanja djetetu”, ali (tu) nema ni topline niti potpore. Roditelji emocionalno odbacuju djecu jer nemaju vremena ili želje skrbiti se o djetetovim skolonostima, potrebama i preferencijama. Kod ovih roditelja, ako i kod autokratskom stilu odgoja nema pravog odgoja, tj. dijaloga. Takvi su roditelji najmanje emocionalno angažirani. Indiferentni roditelji više misle na sebe nego na vlastito dijete. Da bi se riješili brige o njemu, neodgovorni roditelji će mu radije kupiti televizor, računalo..., umjesto da dugotrajnije i strpljivo ulažu u razvoj njegova samopouzdanja. Takvi roditelji često vide samo moć novca, ali ne i ljubavi. Indiferentan roditelj, kao i njegovo dijete, sve relativiziraju – od znanja i rada do drugih autoriteta. U ozračju indiferentnosti, nekomunikacija je logička posljedica.

Suvremena obitelj suočena je s mnogim svakodnevnim pritiscima i problemima, zbog kojih članovi obitelji sve češće imaju osjećaj osamljenosti, nemoći i nekompetentnosti u odgoju djece. Stresni profesionalni i životni ritam, otuđenost, učestalo slabljenje obiteljskih i socijalnih veza, egzistencijalni problemi – prepoznaju se u „fast-food“ obitelj. S obzirom na interakciju članovi njeni članovi funkcioniraju uglavnom koristeći se brojnim disfunkcionalnim obrascima od kojih su neki na razini međusobno površnih i virtualnih odnosa (chat room, sms, e-mail). Suvremene „fast-food-obitelji“ stvaraju privid stalnog formalnog štoviše «bliskog» kontakta. I donedavno često kritizirano komuniciranje telefonom (prema nekima izvorom otuđenja među ljudima) već je zamijenjeno «efikasnijim« SMS porukama, instant messaging i dr. Model obiteljskih odnosa koji prakticira „fast-food-obitelj“ je – život jednog pored drugog, umjesto jednog s drugim. Osjećaji topline i ljubavi, razumijevanja, žrtvovanja i međusobne podrške marginalizirani su ili se «na (ne)određeno vrijeme odgađaju». Ovakve odnose smatraju nužnom posljedicom suvremenog doba.

Među nedopustive postupke prema djetetu pripadaju: gušenje samopouzdanja, plašenje, tjelesno kažnjavanje, ponižavanje, vrijeđanje, maltretiranje, ignoriranje, omalovažavanje i suprotno tome povlađivanje -nekritično poticanje svih djetetovih postupaka. Reći djetetu da ništa ne vrijedi, da od njega neće biti ništa, kao i suprotno – da sve što ima treba zahvaliti roditeljima – uništava samopouzdanje djeteta. Jednako tako, opasno je i odobravanje svih djetetovih postupaka ili potreba na pijedestal vrijednosti kojima se trebaju stariji pokoravati.

U kontekstu nekih europskih preferencija vrednota, imamo razloga za optimizam. Naime, većina građana u trideset i tri europske zemlje ne slaže se s tvrdnjom da je brak zastarjela institucija (prema tekstu K. Nikodem i P. Aračić, Obitelj u transformaciji; u knjizi Josip Baloban (prir.): U potrazi za identitetom, 2005:151) u Francuskoj se s tom tvrdnjom slaže 34,3%, u Belgiji 29,7%, Luksemburgu 29,4%, u Sloveniji 25,4%, Portugalu 24,8% i Nizozemskoj 24,6 posto, a najveći postotak neslaganja s tvrdnjom da je brak zaostala institucija iskazali su u Turskoj 93,3%, Malti, 91,5%, Islandu 89,2%, Hrvatskoj 87,3%, Poljskoj 86,8% i Češkoj 83,6%. Vidljiva je razlika između skandinavskih i postkomunističkih zemalja. Naravno , ovdje se nameče pitanje što su to suvremena a što tzv. „nerazvijena društva“, što otvara druge rasprave, koje ovom prigodom tek naznačujem.

Kriza odgoja je kriza vrijednosti. Jedan od dokaza krize odgoja u Hrvatskoj pokazuje i (neobjavljeno) istraživanje u sklopu projekta "Siromaštvo u Hrvatskoj" (iz 2004. godine; autori: Marina Vlahović, voditelj terenskog istraživanja i prof. dr. Ivan Rimac – voditelj projekta). Primjerice, na pitanje „Što naši građani najviše cijene?“ (N=1216: obuhvaćene sve regije u Hrvatskoj) odgovori su sljedeći: 1. bogatstvo = 46,8%; 2. uspjeh = 34,4%; 3. zdravlje = 30,0%; 4. moć = 23,1%; 5. društveni položaj = 21,9%; 6. djecu = 20,7%; 7. skladnu obitelj = 19,1%; 8. snalažljivost = 16,5%; 9. političku podobnost = 14,7%; 10. nacionalnu pripadnost = 12,5%; 11. sigurnost = 12,1%; 12. marljivi rad = 10,8%; 13. dobru zabavu i izlaske = 7,1%; 14. pripadnost crkvi/crkvama = 5,8%; 15. savjesno i profesionalno obavljanje posla = 5,6%; 16. držanje obećanja = 5,5%; 17. veliku potrošnju = 5,2%; 18. samostalnost = 3,8%; 19. spremnost pomoći drugima = 2,2%; 20. suosjećajnost s potrebnima = 1,1% i 21. samoobrazovanje = 1,0%. Iz ovih je odgovora vidljivo da su vrijednosti samoobrazovanja, empatičnosti i altruizma na samom dnu ljestvice prihvaćanja, što zorno govori u kojoj se odgojnoj krizi nalazimo.
U tzv. suvremenoj obitelji, roditelji su dobili u medijima suparnike u odgajanju svoje djece, u kojima su djeca pronašla „lukavog saveznika u bijegu od svojih roditelja“. (Buchanan, Smt Zapada, 2003., str. 38). Manipulativni sadržaji u medijima nude informacije u cilju transformiranja samomislećih jedinki u konzumerističku masu. Descartesova krilatica, ovdje izvučena iz konteksta, Cogito ergo sum u današnjem vremenu transformira se u Emo ergo sum. U knjizi „Mladi i mediji“, (Miliša, Z., Tolić,M., Vertovšek, N. -2009) navodimo podatke iz recentnih istraživanja kod nas i u svijetu kako su mladi dnevno više ispred triju ekrana nego u školi.

U zadnjem istraživanju pod naslovom »Utjecaj medija na zdravlje djece i mladeži«, Victor C. Strasburger, Amy B. Jordan i Ed Donnerstein s Odjela za pedijatriju - Sveučilišta u New Mexicu, pokazuju da mladi u SAD-u, (časopis Pediatrics, Vol. 125, br. 4, travanj 2010.) dnevno provedu prosječno sedam sati poerd triju ekrana. Odatle moja tvrdnja da su mediji postali glavni agens u socijalizaciji djece i mladih. Zato su nam potrebni programi za poticanje odgovornog roditeljstva i stjecanja medijskih kompetencija, kako bismo djecu i roditelje „naoružali“ znanjem u otporu spram medijskih manipulacija.

Podsjećam da su Međunarodni dan obitelji proglasili Ujedinjeni narodi 1989. godine, a u svijetu je prvi put obilježen 15. svibnja. 1994. godine pod sloganom "Da obiteljski dan ne čine stvari, nego srdačni odnosi roditelja i djece". S odgovornim roditeljstvom u Njemačkoj porastao je interes za odgoj ako nacionalni prioritet. Od 2000. godine su u ekspanziji tečajevi za roditelje pod motom „Odgovorni roditelji- odgovorna djeca“. Bez jasnih ciljeva, kaže (tadašnja) ministrica za obitelj Ursula von der Leyen i djeca će biti dezorijentirana. Ona je u Njemačkoj pokrenula projekt „Savez za odgoj“, čiji je cilj od vrtića pa nadalje osnažiti roditeljske kompetencije. Dijete treba osjetiti da ga trebamo jer se samo u uzajamnom odnosu gradi kvalitetan odgoj. I dok kod nas još samo entuzijasti realiziraju ove projekte „socijalnim nojevima“ u Vladi RH imaju posve druge prioritete i „kapitalne investicije“, daleko izvan jedinog kapitala- djece i mladih.
  • Page:
  • 1
Time to create page: 0.25 seconds